Kako da dušu sputam, da se tvoja
ne takne? Kako mimo tebe, njom
da grlim druge stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mesto usred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al‘ ipak, sve što dodirne nas dvoje
ko gudalo nas neko spaja, koje
u dveju struna jedan mami glas.
Na kom smo instrumentu? Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pesmo slatka.
Rajner Marija Rilke